Vukov gaj

NAZIV DJELA:Vukov gaj
IME PISCA:Petar Kočić
O PISCU:Petar Kočić rođen je 29.juna 1877. u selu Stričići u Bosanskoj krajini.Školovao se u Banja Luci i Sarajevu.U vrijeme studija napisao je tri knjige pripovjedaka pod naslovom "S planine i ispod planine".Umro je u duševnoj bolnici u Beogradu 27. avrgusta 1916.
TEMA:Vukova ljubav prema gaju.
IDEJA:Uvijek se treba boriti za ono što voliš.
GLAVNI LIK I NJEGOVE OSOBINE:
Vuk je starac koji je svojom prošlošću vezan za gaj.Iako star i nemoćan , bio je ustrajan u želji da sačuva ono što voli , ali na kraju ipak gubi borbu.
SPOREDNI LIKOVI:Stanko Bosančić , Čočorik , kauri.
MJESTO RADNJE: Zmijanje
CITAT:"I tu , u gaju , u ljetne dane,kada se šuma odjene listom i oblije blistavošću sunčanom , otvarala bi se i tvrda i opora duša Vukova."
EPITETI:studen , drhtavo , tajanstveno , dobar , blag , nemoćna.
POREĐENJA:Bio je tih i smiren kao ovca.
                         Prema svačemu i svakome bio je ravnodušan i hladan kao studen kamen.
                        Zmijanje se uzrujalo i uzbudilo kao nikad do tad.

KRATAK SADRŽAJ: U priči se govori o starcu Vuku i njegovom gaju.Još od svog rođenja u gaju je provodio mnogo vremena.Prema njemu se ponašao kao da je živo biće.Ona kao da je sa šumovima lišća na vjetru i cvrkutom pitica pronalazio mir.Jednom prilikom se posvađao sa Stankom i htio otići , ali dok je išao niz put pogled nije sklanjao sa gaja.U njemu kao da nasta potpuna tišina i kao da se na trenutak zaustavi vrijeme.Ljubav prema gaju i činjenica da ako ode da ga više neće vidjeti natjerali su ga da ostane.Uz gaj i brigu o njemu Vuk je i ostario.I baš u nemoćne dane njegove duboke starosti ispred kuće Stanka Bosančića naiđoše naoružani kauri s veoma lošom viješću.Spahija im je prodao gaj i oni ga planiraju posjeći.Nažalost , to je bila istina.Gaj na papiru nije bio u Vukovom vlasništvu.Svi su znali da je gaj volio više od svega , ali to i nije puno značilo.Starcu je bilo veoma teško kauri su mu htjeli uzeti ono za šta je živio.Tada je i prvi put zaplakao.Cijelo Zmijanje bilo je spremno braniti Vukov gaj , i tako se oni okupiše ispred kad naiđoše naoružani kauri.Nemoćni Vuk stajao je sa strane i sve gledao pogledom koji je mutila poneka suza.Narod je bio glasan , ali tu buku prekinu pucanj kaura koji usmrti Vuka.Narod se razbježa.Istog dana su posjekli gaj.Od bogatog , zelenog gaja ostali su samo panjevi obasjani suncem , miris uvelog lišća i sjećanje da je na tom mjestu  bio gaj za koji je nekada davno jedan čovjek živio.

jablan

JABLAN  Pisac : Petar Kočić
Vrsta djela : pripovjetka
Vrijeme radnje : 1902. God.
Mjesto radnje : na strnjištu ispod sela
Tema : Ova pripovjetka govori o dječaku Luji i njegovom prijatelju Jablanu koji je ponosno stao pred kneževskog lika Rudonju i tu stekao pobjedu.
Pouka : Uvijek trebamo podržati prijatelja u bilo kojoj situaciji i bodriti ga da ostvari ono što želi.
Kratak sadržaj: Na strnjištu ispod sela , u jednoj zabrdici , skupio se Lujo pod haljinicu. Samo mu viri pjegavo lice s krupnim orahastim očima i nekoliko pramičaka žućkaste kose , rasute po čelu. Pred njim na nekoliko koraka pase Jablan. Svake večeri do neke dobi noći napasao je Lujo svog Jablana. Volio je Jablana jer je on najjači lik u cijeloj okolici. Sutra će se jablan bosti s carinskim bikom. U Luji već odavno bukti želja da se Jablan i Rudonja pobodu.O tome Lujo budan sanja. Čas vidi kako je Jablan pao , kao uboden izdiše , pa čas kako je nadbo Rudonju , pa ponosno stoji na mejdanu. Nakon duge noći suce se lagano pomaljalo iza planinskih vrhunaca , koji još počivahu u jutarnjem sumraku. Probudio se i Lujo potrčao prema Jablanu i nježno ga pomolovao. Kad su se dobro najeli njih dvojica krenuše prema kneževoj kući. Stigoše oni , kad tamo se skupilo puno ljudi. Luji se steglo srce kad je ugledao Rudonju. Učinio mu se strašan , golem i deblji i veći od Jablana. Susreli se Jablan i Rudonja i počnu se bosti Lujo sav u strahu , a srce mu se steže od boli. Jablan stari i lukavi porno na Rudonju ispod vrata. Iz vrata prsnu krv Rudonji , a Jablan stoji ponosno na majdanu i riče , a snjim i Lujo.
Glavni likovi : Lujo i Jablan
Sporedni likovi : Rudonja i knez
Osobine likova : Lujo – običan dječak koji voli svog prijatelja , poštuje ga i misli na njega. Želi da mu ugodi i da mu ništa ne nedostaje.
Jablan : iako je obična životinja ima osjećaje prema svojemu prijatelju , te je spreman dati život za njega.
Bilješka o piscu:
Književnik i borac Petar Kočič rođen je 1877.godine u selu Stričićima na Zmijanju, u Bosanskoj krajini, tj.neposredno pred austro-ugarsku okupaciju BiH.Završio je 2 razreda OŠ u manastiru Gjomenici gdje mu je otac-bivši sveštenik, bio zakulurađen. OŠ dovršio je u Banja Luci, a 1891.godine upisao je gimnaziju u Sarajevu Zbog sukoba sa šklskim vlastima prelazi 1899.godine u Beograd gdje je okončao svoje gimnazijsko školovanje. U Beču je studirao slavistiku. Tu se aktivirao na književnom i političkom polju... 

Njegova najpoznatija djela su zbirke pripovijedaka "Jauci za zmijanja", "S planine i ispod planine"; pripovijetke: "Jablan", "Kroz mećavu", "Istiniti zulum Simeuna Đaka"; "Mračajski proto", "Mrguda", "Vukov gaj"... Umro je 1916.godine u duševnoj bolnici

Petar Kočić

Petar Kočić (29. juni 1877, Banja Luka - 27. august 1916, Beograd) je rođen u Stričićima, selu nedaleko od Banja Luke a osnovnu školu je završio u manastiru Gomionica. Srednju školu je počeo pohađati u Sarajevu a završio je uBeogradu nakon čega je otišao u Beč da studira filozofiju. 1904. godine se vratio u Srbiju a na kratko je bio i učitelj uSkoplju. Dvije godine kasnije preselio se u Sarajevo i radio kao činovnik za izdavačku kuću "Prosvjeta" ali ubrzo nakon što je učestvovao u radničkom štrajku protjeran je u Banja Luku. Prije Austrougarske aneksije Bosne organizovao je magazin "Otadžbina" u Banjoj Luci a nakon toga i politički pokret koji je podržavao borbu protiv Austrougarske i naročito protiv ostataka feudalnog sistema. Kao nacionalni i socijalni revolucionar Kočić je imao podršku među seljacima i omladinom pa je odabran za člana Bosanskog sabora u Sarajevu. Austrijanci su smatrali Kočića opasnim neprijateljem i srpskim nacionalistom te su ga hapsili. Prije početka Prvog svjetskog rata počeo je imati i nervni slom te je otišao u Beograd na liječenje gdje je umro za vrijeme Austrougarske okupacije. U Bosni je znan kao jedan od najhrabrijih boraca za srpski nacionalni ponos i socijalnu pravdu

Analiza

Omer, momče iz bogate porodice  i Merima, djevojće iz manje bogate porodice, roda plemenitog zavoleli su jedno drugo velikom i iskrenom ljubavlju. Svi koji su ih poznavali znali su da je to ljubav koja će dugo boiti pamćena, ali su znali i za mržnju koja je postojala između njihovih majki. Slatka osveta i mržnja koja je dugo pratila dve porodice nisu nestali ni pred velikom i iskrenoj ljubavi Omera i Merime. Iako je ljubav između Omera i Merima bila ogromna i ničim neizmerljiva, njih dvoje su bili samo majušni predmeti u igre njihovih mržnjom zatrovanih majki. Zehru, Omerovu majku i Hasiju, Meriminu majku nije bilo briga za osećanja njihove dece, niti su razmišljale o tome šta im se sve može desiti ako njeihovoj ljubavi stanu na put. Zehra je želela da napakosi svojoj suparnici u mladosti i osveti joj se preko njene kčerke Merime, ikao Merima ni za što nije bila kriva. Ona je samo volela svoga Omera. Koliko je ljubav između Merime i Omera bila velika znala je i Fata, devojka koju je Zehra izabrala za svoga sina. Fata je bila devojka iz jako bogate porodice, draga svakom mladiču, lepa lica i figure. Nije želela da se uda za Omera jer je bila svesna toga da nije voljena i da je Omer nikada neće voleti kao njegovu Merimu, ali joj majka nije dala da otkaže svatove jer bi to bila velika sramota za celu niihovu porodicu. Zehra je ubeđivala Omera da je Fata bolja od Merime, lepša i plemenitija, ali njene reči nisu imale nikakvog uticaja na njega. Njegovo srce je bilo njegov vodilja kroz život, a ne razum.

"Prodji me se,moja mila majko!
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago,sto je srcu drago."

I pored sinovog odbijanja, Zehra nije htela da odustane od svog nauma. Želela je da ga oženi na silu, a Omer iz dubokog poštovanja prema majci nije mogao da joj se suprotstavi.i  .

Ni Merimina majka nije bila ništa bolje od Omerove.  U inat Zehri, odlučila je uda svoju kćerku ne razmišljajući od njenim osećanjima, boli i patnju koju oseća zbog razdvojenosti sa svojim voljenim. Čak i u trenucima kada je Merima osećala da Omera više nema njena majka nije mogla da shvati koliko je velika Merimina ljubav, niti je mogla da pomisli da zbog takve ljubavi može da izgubi svoju kćerku.

''Đul miriše, mila moja majko, 
''Đul miriše oko našeg dvora, 
"Čini mi se, Omerova duša;" 
Al' besedi lepe Mepe majka: 
''Muč', ne luduj, Merima devojko! 
''Muč', ne luduj, kad budala nisi; 
"Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi, 

Zehri i Hatidži, nerazumnim i neosetljivim majkama koje su bile pune mržnje, inata i želje za osvetom, ponos i mišljenje drugih ljudi su bili važniji od njihove rođene dece. Dopustile su da dvoje mladih odu sa ovog sveta u cvetu svoje mladosti, ni krivi ni dužno za ono što se u dalekoj prošlosti izmeću njih dve dešavalo. Na kraju i jedna i druga nad grobom svog deteta plakale su i proklinjale same sebe što su mlade rastavili i u smrt oterale.

"Kad Omera od dvora poniješe,
Tada Meru u sanduk spustiše;
Kad Omera na groblje doniješe,
Tada Meru od dvora poniješe;
Kad Omera u raku spustiše,
Tada Meru na groblje doniješe;
Kad Omera zemljicom posuše,
Tada Meru u raku spustiše.
Tu se tuku do dvije stare majke
I proklinju i staro i mlado,
Ko rastavi i milo i drago.

 

Dvoje su se zamilili mladih;
Omer momce, Mejrima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje !
Hajd Omere, rano materina,
Hajd rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepsom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepsa je i visa od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade sta je muska glava;
Jos je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.

Al' besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, sto je srcu drago.

To ne slusa Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.

Kad je bilo vecer o veceri,
Vecerase kiceni svatovi,
I svedose dvoje mladenaca.

Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, duso, zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi !
Nisam, duso zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
I nasega prvog milovanja !

Pa govori Fatimi djevojki :
- Ao, Fato, ala ti si lijepa !
Moja Mejra nije tako lijepa !
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napisem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.

Pa on pise staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od simsira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko !
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.

To napisa pa se rasta s dusom.

Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine !
Visoko je oskocilo sunce !
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Atlagica ?

Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka:
- Sto, Omere, zeljela te majka !
Sto djevojka grozne suze roni ?

Al' govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja !
Joste si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.

Cita r'jeci Omerova majka,
Cita r'jeci, grozne suze roni.

Sto je reko Omer momce mlado,
Sto je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od simsira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupilu mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.

Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise, moja mila majko,
Djul mirise oko naseg dvora,
Cini mi se Omerova dusa.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko !
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.

Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise mila moja majko,
Djul mirise, Omerova dusa.
K njoj dolazi najmladja snasica,
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja !
Dva mi djula na djerdjef padose,
Bog bi dao, da bi dobro bilo !
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A jos vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice !
Zar ti ne znas za Omera tvoga ?
Omer ti se drugom ozenio,
Bas Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.

Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi sest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice !
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.

Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena !
Nerodjena, kao i rodjena !
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila !
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustise.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.

Dok Omeru raku iskopase,
Dotle sanduk Mejrimi stesase,
U jednu ih raku sahranise,
Kroz sanduke ruke sastavisem
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.

Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.

tekst balada iz predgrađa

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

balada iz predgrađa analiza

Zadaće sata: Shvatiti pojam lirsko – epska pjesma, balada, socijalna tematika, motivi, pjesničke slike, motiv prolaznosti, anafora, uokvirena  kompozicija, borba protiv društvene nepravde, razvijati osjetljivost za pjesničku riječ, razvijati recepcijske sposobnosti, razvijati pjesnički sluh, razvijati sposobnosti zamišljanja, razvijati literarnu memoriju, razvijati i obogaćivati emotivni svijet, razvijati sposobnosti tumačenja literarnih tekstova, razvijati sposobnosti književnog izražavanja, razvijati interes za čitanje književnih djela, ljubav prema lijepoj književnosti, bogatiti rječnik, razvijati sposobnosti zapažanja, uspoređivanja, pamćenja
Rasterećenje:
Korelacija:Film, glazbena kultura   – šansona
ARTIKULACIJA SATA I. Motivacija: Razgovor o siromaštvu, siromašnim četvrtima, beskućnicima. Boje, zvukovi, mirisi… II. Najava: O Cesariću Obratiti pozornost kako je Cesarić doživio predgrađe III. Čitanje teksta, emocionalno – spoznajna pauza IV. Objava doživljaja: Razgovor o Cesarićevom i učeničkom doživljaju predgrađa, pojedinosti koje su učenici zapazili u pjesmi V. Inerpretacija: Tematsko-motivska analiza – motiv prolaznosti Analiza pjesničkih slika i stilskih sredstava – epitet, anafora personifikacija Uokvirena kompozicija Lirski subjekt Socijalna tematika VI. Sinteza: Epsko-lirska pjesma Balada VII. zadaća Naslikati ili nacrtati jednu strofu pjesme, zapisati stihove

PLAN PLOČE

TEMA: Socijalna tematika u pjesništvu i prozi

Dobriša Cesarić, Balada iz predgrađa

Analiza pjesme

Tema; život siromašnih ljudi u predgrađu

Motivi:

• petrolejska lampa
• blato
• sirotinja
• netko
• prolaženje vremena (motiv prolaznosti)                                                                        

Slike ; vizualne                                                                                                        

Stilska sredstva (jezik i stil)

Epiteti

Kontrasti

Gradacija

Ponavljanja – anafora – ponavljanje riječi na početku stihova

-          Ponavljanje riječi

-          Ponavljanje zadnje strofe – uokvirena kompozicija

Učenici će u bilježnice zapisati – pojmove s ploče, uz svaki pojam stihove

Interpretacija:

Vizualnom slikom blatnoga, zapuštenog prostora obasjanog samo mutnom crvenkastom svjetlošću petrolejske lampe pjesnik nas uvodi u svijet siromašnoga predgrađa. Izborom motiva (svjetlost, ali ne sjajna, debelo blato, stari plot i cigle razbacane po putu) pjesnik dočarava zapuštenost i nekako mutno i teško ozračje.

U drugoj strofi uvodi motiv sirotinje – lirski subjekt, uvije ista sirotinja. Kontrastom svjetlosti i mraka naznačuje odakle dolazi ta sirotinja i na neki način aludira na mrak u njihovim životima što pojačava izrazom brige na njihovim licima, a svjetlost koja povremeno i zasjaji kao ideja boljega života, nestane u trenu, u njihovih par koraka koliko im treba da prođu ispod lampe. U istoj strofi pjesnik uvodi još jedan lirski subjekt. No on je nepoznat netko, bilo tko  koji se u moru sirotinje jednoga dana ne pojavljuje. Ponavljanjem, anaforom veznika a (suprotni veznik) pojačava suprotnost sirotinje i tog nekoga i njegove isključenosti iz svakodnevice predgrađa. S druge strane, taj se svakodnevni život nastavlja naznačen ponavljanjem sastavnoga veznika i i ponavljanjem riječi gori. Dakle sve je isto, sve traje, jedino je netko tu izostavljen.

Taj izostanak nekoga nastavlja se u trećoj strofi ponavljanjem ponovno veznika i gradacijom (sutra, preksutra, mjesec, dva, dolazak zime) označavajući prolazak vremena – motiv prolaznosti čest kod Cesarića. Netko je navodno bolestan. A vrijeme prolazi i ne zna se točno što je s njim. Osjećaj iščekivanja pjesnik  je pojačao trotočjem na kraju treće strofe.

Četvrta strofa počinje kontrastnim veznikom a i vraća nas u svijet predgrađa u kojem se ništa ne mijenja, jedino vrijeme prolazi i došlo je proljeće. Stanka označena crticom daje nam vremena da iščekujemo nekoga da se pojavi, ali sljedeći stih briše svaku nadu ponavljanjem riječi nema, da bi završio izričajem nema ga više. Riječi su konačne, ali Cesarić nam opet trotočjem ostavlja vremena za razmišljanje,

osjećanje – gdje li je, je li umro, je li našao bolji život…

A život se nastavlja u posljednoj strofi, ništa se nije promijenilo, ponavljanjem prve strofe, uokvirenom kompozicijom, jasno je da sve počinje ispočetka. Netko drugi će opet jednostavno u jednom trenutku prestati prolaziti ispod lampe, vrijeme će i dalje prolaziti, a sve će opet u tom začaranom, mutnom, maglovitom predgrađu ostati isto.